Krhka jedinstvenost zajedništva

nukleon
Nukleon, foto: Krunoslav Marinac
Piše: Klaudio Štefančić

 

Parti ili tulum. To su riječi kojima označavamo osobitu vrstu događanja. Parti, tulum ili žurka nisu proslava, zabava ili dernek. Potonji prije označavaju proslavu obljetnica, imendana, zaruka, vjenčanja itd., dakle događaja koji nemaju nužno urbani karakter i najčešće se odvijaju u javnom prostoru kao što je restoran, mjesna zajednica, vatrogasni dom i slično. Parti je intiman događaj, čak i kada je riječ o onim tulumima na kojima većina ne zna tko je zapravo vlasnik stana ili kuće u kojoj ste se našli, odnosno tko je sve to tulumarenje i partijanje, u trenutku nevjerojatne lucidnosti, pokrenuo. Na partiju ili tulumu postoji neka vrsta zajedništva koju na drugim zabavama ne nalazimo, koja je možda jednostavno stvar broja prisutnih ljudi, a možda i nije; možda muzike, veličine prostora, tko zna? Nema recepta za savršen parti. Na parti ili tulum, koliko god bili nepozvani, zapravo ne možete zalutati. Tulum može biti loš, ali vi tamo niste slučajno. Uvijek vas vodi neko poznanstvo, neko šesto socijalno čulo.

Nukleon je predstava koja sjajno govori o tome. Nastala je u suradnji Inkluzivnog kolektiva za istraživanje pokreta i Aleksandre Janeve Imfeld. Čini ju šest plesača od kojih su dvoje osobe s invaliditetom, pa se scenom uglavnom kreću u kolicima. Svi se međutim izvijaju, drmusaju, valjaju, sudaraju, susreću, razilaze, a neki i pjevaju. Na gotovo praznoj sceni, dekoriranoj s nekoliko predmeta (baloni, par stolica, klupa, ventilator itd.) plešu na narodnjake, sentiše, tehno, hip-hop. Drugim riječima, partijaju.

U poznatoj trilogiji u pet knjiga, u Vodiču kroz galaksiju za autostopere, Douglas Adams tulumu poklanja nekoliko nezaboravnih stranica. Najzanimljivija karakteristika tuluma za Adamsa je mogućnost tuluma da se potpuno odvoji od stvarnosti i da tjeran nekim čudnim pogonom na unutarnje sagorijevanje uđe u trans i postane sam sebi dovoljnim.

Najdulji i najdestruktivniji tulum svih vremena ušao je već i u
svoju četvrtu generaciju, a još uvijek nitko ne namjerava otići.
Netko je jednom, doduše, pogledao na sat, ali to je bilo prije
jedanaest godina, i ništa se nije dogodilo. (…) Jedan od problema,
koji će se s vremenom očito samo pogoršavati, jest i to što su svi
ljudi na tulumu djeca ili unuci ili čak praunuci ljudi koji prvi nisu
htjeli otići, a zbog svega onog sa selektivnim uzgojem i regresivnim
genima i tako dalje, to znači da su svi ljudi trenutno na tulumu ili
fanatični partijaneri, ili blebetavi kreteni, ili sve češće i jedno i drugo.
Bez obzira na sve, to znači da je, genetski gledano, svaka sljedeća
generacija sve manje raspoložena da ode. Tako da u igru ulaze neki
drugi faktori, kao recimo kad će se ostati bez cuge. (…) Jedna od stvari
koje su izgledale kao dobra ideja u danom trenutku bila je, da bi se
tulum trebao podići – ne kao da kad se tulum digne u uobičajenom
smislu, već s tla. Jedne noći, prije mnogo godina, gomila pijanih
astroinženjera prve generacije bauljala je oko zgrade kopajući ovdje,
čeprkajući ondje, i glasno lupajući na nekom trećem mjestu, i kad je
sljedećeg jutra izašlo sunce, zapanjeno je otkrilo da obasjava zgradu
punu sretnih, pijanih ljudi, koja je lebdjela nad krovovima kao mlada,
nesigurna ptica. (…) Svejedno, jednog će se dana morati suočiti s
nedostatkom cuge. Planet nad kojim lebde više nije planet kakav je
bio kad su oni počeli lebdjeti nad njim. (…) To je opak tulum.

Douglas Adams, „Život, univerzum i sve ostalo”, prevela Milena Benini, str. 135–137.

Nukleus i nukleoni

Nukleon je, piše u najavi, predstava kolektivnog autorstva. Nekako slično odnosu između partijanera i tuluma, svatko je u predstavu unio ono što je imao – tijelo, interes, strast itd. – i tu negdje, već na samom ulazu na tulum, pardon, na predstavu nazire se njezina struktura. U fizici i kemiji nukleon je naziv za česticu koja tvori jezgru atoma, pri čemu se svaka jezgra može sastojati od jednog ili više nukleona. Uzmimo stoga da je jezgra metafora za tulum, a da su nukleoni njegovi sudionici. Dramaturška struktura predstave počiva na odnosu između svakog pojedinog plesača (nukleona) i grupe plesača (jezgre), to jest na odnosu između samostalnih i grupnih dionica plesa. Tijekom predstave taj se odnos mijenja, ali nije dijalektičan. Nema trećeg oblika bivanja na sceni koji bi razriješio napetost između dvaju načina plesanja, onog u kojem autistično plešete sami za sebe i onog u kojem empatično plešete s drugima. Situacija je pomalo ili-ili, ali upravo zbog toga podsjeća na nepisano pravilo svakog dobrog tuluma. Tulum je naime događanje koje obilježava kontrakcija, pulsiranje, valovito gibanje. Gibanje je možda zaštitni znak predstave. Pratimo ga kroz cijelu predstavu kao način plesanja, kretanja scenom: od narodnjaka na početku do ambijentalne muzičke podloge na kraju predstave, od individualnih do grupnih plesnih scena. Između krajnjih točaka gibanja, između klimaksa i antiklimaksa, neodređena su područja mamurluka i tupila, trenuci u kojima na pravom tulumu pomišljate da je sve manje ljudi s kojima možete razgovarati ili plesati, da ste trebali ostati doma ili da je izbor muzike katastrofalan.

Plesači se tijekom predstave združuju i razdružuju, privlače se i odbijaju zakonima koji ne podliježu samo ritmu muzike ili scenskom prostoru. Osim u trenucima kada se plesači grupiraju, pa se čini ne da su sinkronizirani – to je preteška riječ za tu vrstu zajedništva! – nego da su u istom raspoloženju, da su na istoj vibri, zbivanja na sceni izgledaju raštrkano, možda točno onako kao što nam, ako nismo nuklearni fizičari, izgleda demonstracija cijepanja jezgre atoma. U nekim momentima svih šest plesačica i plesača čini nešto što nema nikakve veze jedno s drugim: dok jedna sjedi i promatra druge, druga stoji mirno kao bandera, da bi zatim pala na pod kao daska, treća se na muziku koju samo ona čuje okreće na kolicima oko svoje osi, četvrti pokušava ustati izvodeći cijeli niz elemenata joge, peti na kolicima prelazi scenu uzduž i poprijeko, a za šestu se pitate što uopće radi na sceni, odnosno na tulumu. „Svinjac je ogroman”, rekao bi Adams.

U hvatanju ekstaze

Ponekad pak većina apatično sjedi na rubovima scene i bulji u one koji nisu prestali plesati. Dok jedne svladava umor, mučnina ili dosada, druga se tijela grče u ekstazi užitka, pokušavajući dohvatiti klimaks koji im izmiče. Premda većina plesača u svojim solo dionicama na neki način prikazuje taj put od zadovoljstva do frustracije, samo je, čini mi se, u slučaju izvođača s tjelesnim ograničenjima – zbog drugačije tjelesne motorike – to iskustvo prikazano iznimno djelotvorno, osobito u trenucima kada se lišavaju invalidskih kolica. Postoji taj jedan trenutak na svakom partiju kada tijelo obuzeto glazbom, alkoholom, drogom ili čim već pokušava uhvatiti neku vrstu apsolutne ekstaze koja mu ili izmiče ili prekratko traje. Recimo, to je tijelo Joea Cockera na bini festivala Woodstock. Očekuje eksploziju, imploziju, ali ne dobiva ono što traži. U Nukleonu, u trenutku kada to usamljeno i iscrpljeno tijelo klone, s rubova scene solidarno mu prilaze drugi plesači, vraćaju ga u kolica, drže ga ili podbočuju, pomažući mu da nastavi.

I onda opet, savladavši neku unutarnju krizu, plesači se vođeni muzikom približavaju jedni drugima. Kao hipnotizirani nečim što samo oni vide, opčinjeni nečim što samo oni osjećaju, počinju se zajedno gibati scenom. Svatko izvodi drugačije pokrete. Štoviše, niti su svi na nogama, niti je riječ samo o tijelima, nego i o predmetima (invalidska kolica), a opet taj konglomerat osoba, tijela i stvari predstavlja najsugestivniju plesnu grupu koju sam vidio dosad, iako to, znam, baš i nije neki argument, s obzirom na moje zanemarivo malo gledateljsko iskustvo. Pa ipak. Sugestivnost grupnih plesnih dionica, a osobito one na samom kraju predstave, počiva, čini mi se, na krhkoj jedinstvenosti nečega što se ne može potpuno uskladiti. Plesači ne izvode jednake pokrete, nemaju jednake kostime, jednaka tijela, ali se opet nekako okupljaju i međusobno povezuju. Na momente izgledaju kao slijepci s Brueghelove slike. Veže ih i pokreće nešto što se čini da je izvan njih, sudbina, providnost, tko zna.

Drama modernog subjekta

Tulum, kakva je to vrsta društvenog događanja, pitao sam se nakon predstave? Zašto je postao neizbježna postaja bića na putu u svijet odraslih? Kakvu zajednicu stvara? Kulturološki gledajući, tulum počiva na razmjeni određenih znakova – glazbe, načina ponašanja itd. Na tulumu se kulturne prakse s javnog područja društvenog života prenose u privatnu sferu. Budući da je ograničen prostorom i vremenom, na tulumu je sve zgusnuto, sve je izraženije nego u svakodnevnici. Za svakog partijanera, tulum je projekcija određenog sustava vrijednosti. Bilo da je riječ o drugim ljudima (prijateljima, poznanicima, ljubavnicima itd.), bilo da je riječ o vrsti muzike koja se sluša, načinu na koji se opija, opušta ili pleše, taj sustav pripada afektivnoj sferi pojedinca. Zbog toga, među ostalim, tulum ima tendenciju da isključi druge sustave kulturnih vrijednosti i da se jednostavno izolira od svijeta, kao u slučaju čuvenog tuluma iz Vodiča kroz galaksiju za autostopere.

No osobitost Nukleona ne leži toliko u raščlambi složenih kulturnih, koliko u prikazivanju interpersonalnih odnosa. Na pitanje o tulumu kao vrsti događanja padam stoga u iskušenje odgovoriti nekako lapidarno: tulum je uprizorenje drame modernog subjekta opsjednutog (samo)kontrolom i znanjem. Kada kažem „moderni subjekt”, mislim na ono određenje koje mu je dao Foucault. Negdje od 17. stoljeća, kaže Foucault, umjesto jednostavne „brige o sebi”, subjekt je sve više određen znanjem o sebi, odnosno o svijetu koji ga okružuje. Međutim na tulumu je ne samo dopušteno nego i poželjno da zaboravite, da ne budete skroz svoji, ali ne kao na karnevalu, primjerice, kada se od vas očekuje da budete netko drugi, da osmislite i odigrate neku ulogu. Ne, na tulumu je najbolje biti nitko. Najprije nekako zatomiti, zaboraviti vlastiti ego, opijajući ga, rekao bi Baudelaire „vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja”, a zatim se tako neznatan i nerazlučiv stopiti s drugima.

Nukleon je kao neki osciloskop. Prikazuje gibanje tuluma, koji možda nije ništa drugo do ono što se ljudima može dogoditi između krajnjih točaka sinusoide: između samostalnog i grupnog plesa, ekstaze i frustracije, individualizma i zajednice, indiferentnosti i empatije, narodnjaka i hip-hopa.

 

Koreografija: Aleksandra Janeva Imfeld i Iva Nerina Sibila. Sukreacija i izvedba: Leon Goličnik, Josipa Lukinović, Nikola Orešković, Iva Nerina Sibila, Helvecia Tomić, Irma Unušić. Kostimografija: IMRC i Aleksandra Janeva Imfeld. Scenografija: fundus Zagrebačkog plesnog centra. Svjetlo i tehničko vodstvo: Duško Rihtermoc i Saša Obad. Glazbena potpora: Marin Živković. Produkcija: Amela Pašalić za IMRC/HIPP. Premijera: 18. studenoga 2016. u Zagrebačkome plesnom centru.
Oglasi

One thought on “Krhka jedinstvenost zajedništva

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s