Ritualno čišćenje podruma svijesti

pod pozornicom 1
Pod pozornicom, foto: Kristijan Vučković
Piše: Nika Krajnović

Što dugogodišnjem autoru i izvođaču znači stati i promisliti o svom dosadašnjem radu i bivanju na sceni, što bilo komu znači autorefleksivno sagledati dosadašnji put i trenutačni položaj? Kamo nas mogu odvesti nerazmrsive staze podsvijesti i sjećanja, poniranja ispod pozornice života i koliko je to važno? Takva su pitanja pokretački materijal koji Ivana Peranić u projektu Pod pozornicom interpretira primjenjujući široki dijapazon izvedbenih praksi, od plesa, mimike i fizičkog kazališta do atmosferičnog posezanja za tehničkim mogućnostima rasvjete, glazbe i rekvizita, posljedično gradeći mozaično, patchwork djelo koje gledatelja postupno upija u kolorit svoje paralelne dimenzije. Naime, Ivana Peranić godinama je aktivna na domaćoj i međunarodnoj kazališnoj i plesnoj sceni, izvedbena je umjetnica i pedagoginja, sudjeluje na brojnim festivalima, a indikativna je okolnost da ovu predstavu koja se na razini teme i ideje osvrće na njezin cjelokupni umjetnički rad i život smješta upravo u kazališni prostor gdje je sredinom devedesetih zakoračila u izvedbene umjetnosti, gdje prvi put staje na pozornicu, u dvoranu Filodrammatice, no locira ju, kako i sam naslov kaže, pod pozornicu.

Do tog prostora publika dolazi silazeći stubištem u polumraku te već od samog početka taj čin zaodijeva izvedbu ritualnim značenjem koje podsjeća na mitološki silazak u podzemlje, što bi u ovom slučaju predstavljalo individualnu i kolektivnu podsvijest. U nekonvencionalnu izvedbenom prostoru, iako već korištenu za predstave, podrumskom skladištu, tišinu jedino remete nejasni i daleki zvukovi instalacija zgrade, a osjećaj nelagode pomiješan s udobnošću u gledatelja stvara dojam da se nalazi onkraj fasada kazališne iluzije, da bi se zatekao u novom području koje odiše nesigurnošću i nejasnoćom, jednako kao i udobnošću utočišta ili kakve utrobe. Iz te početne pozicije tame i podzemlja prvo izranja pogled na izvođačicu posjednutu u oronuli naslonjač i točkaste izvore topline i svjetlosti u vidu obješenih žarulja. Facijalnom ekspresijom i sporim pokretima koji tek postupno prelaze u plesne, taj uvodni dio upravo odiše uronjenošću izvođačice u sebe i autorefleksivnom zamišljenošću, isključivanjem okolnih distraktora i poniranjem u vlastitu tišinu, u čemu je zanimljiva upravo rasvjeta koja prati pokrete i stanja izvođačice, naizmjeničnim paljenjem i gašenjem, naglim ili postupnim, što se provlači gotovo kroz cijelu izvedbu.

Meandriranje oniričkim podzemljem

Autorica u ljeto 2016. sudjeluje na projektu istraživanja tehnoloških mogućnosti u izvedbenim umjetnostima s vizualnim umjetnicima i dizajnerima svjetla Brunom Pocheronom i Emese Csornai iz međunarodne suradničke platforme Gangplank. Tada već nastaje kraća eksperimentalna, prezentacijska izvedba u kojoj se Peranić poigrala raznim medijima i tehničkim elementima kao što su video i rasvjeta, a iz te je građe dalje razvijala ono što će postati cjelovitom predstavom Pod pozornicom. Kao nit vodilju iz iskušanih tehničkih mogućnosti zadržala je rasvjetu u vidu visećih žarulja, koju je oblikovao i kojom upravlja David Dubrović, a koja se konceptualno uklopila u temu rasvjetljavanja zamračenih i skrovitih kutaka nesvjesnog, potisnutog i tajnog. Osim rasvjete i glazbe Envera Krivca, koje s pokretom izvođačice u nekim dijelovima funkcioniraju improvizacijski, što gradi svojevrsnu sinergiju među njima troma, u izvedbi je naglasak i na korištenju rekvizitima od kojih su mnogi onakvi kakvi su zatečeni u potpozorničkom prostoru. Jedna od najimpresivnijih slika nastaje kad se autorica smješta u kavez veličine krletke te već u tom momentu proizvodi neartikulirane glasove i karikirane facijalne ekspresije u pokušaju da ustima privuče žlicu, oslikavajući senzacije gladi, žudnje, nedovoljnosti i nedostižnosti, te se potom provlačeći kroz kavez udove zadržava na toj bizarnoj i simboličnoj slici. Zapravo cijela izvedba gotovo do kraja balansira na tankoj granici prema atmosferi nelagode – začudnim raspolaganjem tijelom, prostorom, predmetima i svim scenskim elementima baulja fantazmagoričnim krajolicima i meandrira oniričkim podzemljem u kojima ugodno sjećanje lako može prerasti u stravičnu noćnu moru.

Tako Peranić, koristeći se kako fizičkim tijelom kao materijalom kojim gradi izvedbu tako i emocionalnim (u potisnutim željama, osjećajima i mentalnim procesima), oblikuje memoriju i prošlost reflektirajući ih kroz filtar promišljanja i probavljanja u snovima i transformacijom nesvjesnoga u svjesno. Upravo tu leži snaga ove predstave – tijelo postaje tijelom sjećanja, ali pruža i mogućnost pročišćenja, kao alat osvješćivanja postaje referencijom u bunilu nejasnoća i taloga memorije, postaje saveznikom kada sve ostalo odaje dojam fikcije i nesigurnosti. Tijelo ne laže. A sve što se događa oko njega i u njemu, varljivo je. Nejasna sjećanja miješaju se i distorziraju, a autorica ih dočarava bogatom upotrebom raznih medija kao što su vlastiti glas, snimke raznih tekstova na više jezika, pri čemu prvo čujemo francuski jednim dubokim iskrivljenim muškim glasom te ženskim glasom iščitanu poemu na hrvatskom, potom dijelove teksta na slovenskom, sve uz koreografiju pokreta koja na momente svojim energičnim skokovima, razigranošću i brojnim okretima kao da pruža otpor skučenosti prostora, a koja je s prostorom i predmetima u njemu u konstantnu dijalogu. Zbog toga se, i zbog pogođenih odnosa plesačice, glazbenika i oblikovatelja svjetla, događa svojevrsna interakcija svjetla, zvuka i pokreta koja kao da od prostora tvori živo tkivo. Dočarano je to najviše uspješnim i jednostavnim scenama koje efektno spajaju plesnu izvedbu, rekvizite kao što su ormar, kutija i ladica i glazbu, u kojima autorica zaviruje u ormare i ladice sjećanja, oživljujući neko iskustvo, ponovno ga proživljujući i potom ga zatvorivši popraćeno naglim prestankom glazbe i gašenjem svjetla.

Kakofonijsko gomilanje

U takvu krstarenju metežom podražaja nesvjesnoga pojedinac lako izgubi kurs i završi u vrtlogu moguće traume, na neuralgičnim mjestima doživljena straha i nasilja, što je veoma efektno izvedeno naglim zvucima deranja, svađe i vrištanja, kojima je pridodana još jedna prostorno-zvukovna dimenzija, lupanjem i udaranjem odozgo, po pozornici, odnosno pojava (doduše latentna) drugog, nevidljiva izvođača prisutna u agresivnoj zvukovnoj pojavnosti koja dijalektički još jednom osvješćuje publiku da se nalazi ispod bivanja stvari i realnosti. Time je na dojmljiv način scenski iskorištena specifična lokacija izvedbe i pojačan doživljaj emotivne traume, jakom taktilnošću koju generiraju skakanje i lupanje takve vrste. Zatim je tomu pridodana još jedna prostorna dimenzija, prolaz koji podsjeća na prozorčić u koji se Peranić uvlači, kao u neku nišu kompleksnog labirinta sjećanja iz koje se, ponovno samo latentnom pojavnošću, dočarava kakofonijska atmosfera nepravilnim sviranjem harmonike i pomahnitalim treperenjem svjetla.

pod pozornicom 2
Pod pozornicom, foto: Kristijan Vučković

U tom silnom bogatstvu slika, zvukova i korištenih medija izvedba (pri prvom gledanju) u jednom trenutku zapada u pretjerivanje i nekonzistentno gomilanje ne baš originalnih scenskih izraza i lakih rješenja koje uprazno pune koreografiju i time oslabljuju prethodne dojmove. Takvi su primjerice, očekivano i već viđeno previranje rekvizita, zavlačenje u kutove među gomilom predmeta. Ipak, uspije li izvođačica karizmatičnom prisutnošću nositi na svojim krilima cijeli pregršt situacija (što se dogodilo pri drugom gledanju), cjelokupna masa ne samo da dobiva smisao nego i jak dojam ponesenosti u paralelni prostor-vrijeme intimna doživljaja. Nije jasno treba li takvu predstavu gledati višekratno da bi građa legla ili se pomiriti s tim da izvedba jednostavno ovisi o interferenciji okolnosti, energiji koja se dogodi (ili ne dogodi) improvizacijom, no Peranić svakako pokazuje zavidnu izvedbenu karizmu koja opravdava tolike godine bivanja na sceni.

Jednako je tako ambivalentan ples pod maskom koji kulminira Pod pozornicom. Topla svjetlost žarulja tu je prvi put zamijenjena hladnom LED rasvjetom, koja u potpunosti pristaje svjetlucavu i plavičastu kostimu Tajči Čekade i glazbi Envera Krivca koju u tom dijelu uživo izvodi na atmosferičnu waterphoneu. On eteričnim zvukom, kostim plavom lepršavošću, maska jakom simbolikom i razigranom refleksijom svjetla na zrcalcima te izvođačica plemenskim, iskonskim pokretima u ritmu škripanja podsvijesti grade jaku sliku koja podsjeća na arhetipsko korištenje maskom u raznim obredima komunikacije s natprirodnim i mističnim te dodaje snažnu duhovnu i univerzalnu notu. Tako je zapadnjačko shvaćanje maske kao simbola prikrivanja i dvostrukosti nadiđen i spojen sa širim značenjem te skulpture u kretanju u raznim kulturama kao znak iscjeljivanja, ponovna rođenja, inicijacije i cirkularnosti umiranja i rađanja.

Važnost samorefleksije

No katarzi nema mjesta ni u toj ni u sljedećoj, završnoj sceni kada se pojavljuje i druga izvođačica, Marina Musulin (u prvoj izvedbi), odnosno u alternaciji Anja Sabol (u drugoj izvedbi), različitih pristupa, obje studentice glume na riječkoj akademiji. Iako kontrastna i zanimljiva u sporim kretanjima, natprirodnoj, hladnoj pojavnosti i blještavosrebrnu jednodijelnu kostimu, u kontaktu s Ivanom Peranić, koji upućuje na njezin susret s nekim/nečim izgubljenim po putu i žaljenje za poremećenom nevinošću ili napuštanjem djeteta u sebi, opet se razbija akumulirana tenzija, ne toliko uspješno, možda zbog glasa koji je tu pomalo banalan. Spominju se krila i kavez koji se mogu povezati s jednom od prvih scena i koji opet imaju simboliku, no jačina scene ovisi o slučaju. Uspješniji u drugoj izvedbi bio je završni trenutak kad obje izvođačice otrče stubama izvan potpozorničkog prostora, a zatim trče dalje, kroz cijelu zgradu, a publika ostaje u praznom prostoru u kojem odjekuju njihovi koraci i konačno lupanje vrata od čega se sve ponovno zatrese.

Na tragu psihoanalitičke teorije Carla Gustava Junga o rasvjetljavanju nesvjesnoga kao procesa duhovnog napretka i filozofije Gastona Bachelarda o poetici prostora koja komparira sliku kuće (zgrada Filodrammatice) s ljudskom dušom čiju podsvijest reprezentira podrum (prostor pod pozornicom), Peranić kompleksnom izvedbom gradi labilnu arhitekturu potisnutih mikrokozmosa i makrokozmosa psihe koja pleše na bljeskovima sjećanja i trauma u mračnu prostoru nesvjesnoga, stvara strukturu koja izmiče i nesigurno se trusi pod kretnjama. Izvođačica putujući rasvjetljava taj talog i čemer kako bi obrednim čišćenjem podruma, kutaka i ormara iracionalnih strahova i emocija zaokružila cikluse koji se perpetuiraju i od njih oslobođena krenula dalje. Istraživanje intimnih unutarnjih prostora u prostoru specifičnu za subjekt koji izvodi hrabro je istupanje iz komfora poznatoga i sigurnoga te se stoga može oprostiti pokoja neuspješna scena. Ogoljenje same sebe u svrhu napredovanja i rasta zanimljiv je hommage vlastitom radu koji prošlost pretvara u poetiku i šalje poruku o važnosti samorefleksije u društvu opsjednutom brzinom i efikasnošću, gluhom za prostorom i tišinom u kojima se boji pogledati vlastiti odraz. Da je proces pročišćenja važan, no nije konačan, uvijek u tijeku i neprekidan, govori i autoričina najava buduće suradnje s umjetnicom Lorenom Žuvić na razvoju ove predstave te se osim brojnih repriza u Rijeci mogu očekivati i gostovanja u donekle izmijenjenoj formi.

 

Pod pozornicom. Autorica/koreografkinja: Ivana Peranić. Izvođačice: Marina Musulin / Anja Sabol. Skladatelj i glazbenik: Enver Krivac. Oblikovatelj svjetla: David Dubrović. Kostimografkinja: Tajči Čekada. Produkcija: Krila. Premijera: 22. prosinca 2017, Filodrammatica (podrum), Rijeka.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s