Piše: Mia Štark
Na ulasku u dvoranu Teatra ITD, dok se krećemo prema mjestu izvedbe, pozdravlja nas simptačni gospodin. Ispituje nas kako smo, govori nam da mu je drago što smo došli, veoma ležerno i neopterećeno komunicira s gotovo svakim gledateljem koji ulazi. Taj simpatični gospodin australski je umjetnik Andrew Morrish čiji smo rad imali prigodu pogledati 25. studenoga 2016. u sklopu festivala Improspekcije. Improspekcijama je to već deseta godina djelovanja, a za pokretanje inicijative koja omogućuje razvoj i afirmaciju improvizatorske scene u Hrvatskoj možemo zahvaliti Sonji Pregrad i Zrinki Šimičić Mihanović. Solo izvedba Oh Well, Part 11 u konačnici se sastoji od 26 dijelova koje Morrish izvodi u razdoblju od 2015. do 2017. u 12 gradova i osam različitih zemalja.
Izvedba Andrewa Morrisha zanimljivo je i zabavno osvježenje na sceni. Morrish se kreće između tjelesnog i vokalnog izraza, s lakoćom komunicira s publikom, tenzija između publike i izvođača nema, čak je cijela izvedba bila popraćena čestim spontanim, glasnim smijehom publike. Glazba i nije potrebna, iako se s vremena na vrijeme ubacuje u izvedbu. Kombiniranjem tjelesnoga i vokalnoga pozornost gledatelja sve je vrijeme usmjerena na trenutačnu akciju i izvedba ni u jednom trenu ne zamara. Veoma duhovito Morrish iz raznih priča, za koje ne možemo reći jesu li smišljene na licu mjesta ili su prethodno sastavljene, i gestikulacija prelazi u čisti pokret. Potpuno neopterećeno barata pokretom koji je katkad mek i nježan, katkad pak oštar i nagao s iznenadnim promjenama dinamike i ritma. Ponavljanje kao alat koji autor primjenjuje izgovarajući fraze i priče te manipuliranje bojom glasa, visinom i glasnoćom, kao i upotreba repeticije da bi se kretanje i plesni pokret nadogradili, čine Morrishovu izvedbu kompleksnom i slojevitom. Morrish svemu tome prilazi uz notu humora i zabave. Naime, gledatelja šalama uvodi u svijet plesača problematizirajući s čime se plesači svakodnevno susreću pritisnuti imperativom uspjeha te nam ostavlja dovoljno prostora da se zapitamo kolika je mogućnost da umjetnik bude potpuno slobodan u svom izražavanju i što zapravo znači biti plesni umjetnik i umjetnik općenito.
Morrish komentira opčinjenost plesača savršenstvom pokreta, njihovu opterećenost godinama, fizičkim mogućnostima i tako dalje, suprotstavljajući se tome isticanjem da ima 65 godina i da ga ne zanima plesati kao da je pedesetogodišnji plesač, volio bi biti mlađahan i gibak, ali nažalost (ili nasreću) to više nije, pa je tome prilagođen i njegov pokret. Obrazlaže da je sve više usredotočen na izražajnost ruku i njihovih mogućnosti. Svjedočimo plesaču koji svoje godine tretira kao prednost, njegova je sloboda izražavanja veća, odnosno možemo reći da je Morrish jednostavno opušteniji u izvođenju, ne samo radi njegova dugogodišnjeg plesnog iskustva već upravo zbog godina zahvaljujući kojima na sve gleda s odmakom. Raspon pokreta vodi od finih, mekih pokreta šaka i prstiju sve do pomahnitala kretanja u kojem tijelo u potpunosti ispunjava prostor. S vremena na vrijeme spominje svoju „visoku ženu koreografkinju” („tall choreographer wife” – Rosalind Crisp, nedavno smo ju gledali na Ganz novom festivalu u izvedbi Crisp & Wiget) koja mu često kao sugestiju za kretnju govori: „Malo više torza bilo bi lijepo” („A bit more torso would be nice”), na što se publika, naravno, baca u smijeh.
Verbalizirajući i izvodeći, Morrish barata pokretima upućujući stalno publiku na mogućnosti tijela, ali i na kreativnost u pokretu i govoru, dajući nam zapravo do znanja kako nije sve u raznim tjelesnim izolacijama, izvijanjima i uvijanjima. U cijelu tu mrežu privatnih i fiktivnih priča izvođač dodaje još jednu, također iznimno čestu, veoma istinitu i specifičnu temu svih plesača – promišljeno, ali ležerno i opušteno publiku obavještava kakva je pozicija plesnih umjetnika u društvenom kontekstu. Govoreći o odnosu između plesača i njegova plesa – pleše li plesni umjetnik radi plesa, sebe, izražavanja, umjetnosti, doprinosa kulturnoj sceni ili pleše pridonoseći kulturi i društvu zato što je zbog toga plaćen i cijenjen – Morrish propituje što znači biti umjetnik, je li umjetnik onaj koji se slobodno izražava, nesputano, radi osjećaja ispunjenosti i/ili ekstaze ili onaj koji angažirano djeluje u današnjici. Sukladno tomu, zanima ga i što će publika bolje ili radije prihvatiti. Duhovito i ironično, Morrish zaključuje (pleše i gestikulira) da je pod starije dane postao cjenjeniji u rodnoj Australiji, pa tako sada kada pleše, pleše i izvodi na sceni ne samo radi osobnih afiniteta i ljubavi prema izvedbenim umjetnostima nego i jer definiranjem svakog svojeg pokreta, izgovaranjem svake riječi na kraju čuje zvuk „ka – ching”! To veoma humoristično i neizmjerno zabavno verbalno-plesno izražavanje publika je s odobravanjem prihvatila. Izvedbenim prostorom širio se smijeh i pozitivna energija, ostvarena je dobra komunikacija između izvođača i gledatelja, a kratki, neplanirani dijalozi nipošto nisu omeli umjetnika, nego su obogatili izvedbu.
Plesna kritika 